Beskrajna potraga za smislom života

U školi nas uče da trebamo imati dobre ocjene da bismo postigli nešto u životu. U tom periodu, jedva čekamo da odrastemo pa da možemo kontrolirati svoj život. Već nam je dosta učenja i jedva čekamo slobodu. Nakon toga smo pronašli posao i taman kad pomislimo da ćemo se napokon moći naspavati, da ćemo biti slobodniji i da ćemo uživati u životu, shvatimo da imamo sve više obaveza i da jednostavno nemamo vremena za sebe. Sada je prioritet karijera i penjanje po ljestvama uspjeha. Sve to da bismo platili račune i kredite. Čini se da je svrha života plaćanje računa.

Nakon niza uzaludno potrošenih godina, stigne trenutak kada napokon shvatimo da sva ta lažna postignuća u našem životu, zapravo nemaju nikakvu vrijednost. Što uopće znači uspjeh? Novac, karijera, dobar auto, kuća ili stan? Sve te materijalističke stvari ćemo jednog dana ostaviti za sobom. Pa onda, zbog čega se toliko trudimo to sve ostvariti? Da bi nam se drugi divili i da bi nas prihvatili? Spoznaja da nam je život potpuno beznačajan je ono što ljudi zovu kriza srednjih godina. Nije to nikakva kriza, to je kajanje zbog življenja za druge i njihova mišljenja, zbog propuštenih prilika, zbog ne slijeđenja vlastitih snova i ideja. 

Prije smo imali mladost, ali nismo imali novac, a sada imamo novac, ali nemamo mladost. Zdravlje nas više ne služi. Ironično je to da smo toliko željeli novac, a sada taj isti novac trošimo na tablete i lijekove. Stres, tjeskoba, depresija, samo su dio problema u našem životu. Cijelo vrijeme smo plaćali kredite da otplatimo prazan stan u kojem nismo boravili, jer smo većinu vremena proveli na poslu. Koja je onda bila poanta kupnje nečega što nismo koristili? Nikad nismo imali vremena. Sada smo i dalje u dužničkom ropstvu i u kreditima do grla koje ćemo otplaćivati još godinama, ako ih ikada uspijemo otplatiti. Tko zna, možda će nam i to što smo stvorili jednog dana biti oduzeto. Možda ćemo gledati kako gubimo svoj dom; tu kuću ili stan za koje smo se tako žrtvovali.

Mogli bismo reći da je krivo društvo oko nas, da su krivi naši roditelji, djedovi i bake, pradjedovi i prabake... Lagali su nam kad su rekli da je potrebno imati klasičan posao "od 7 do 15", da se moramo vjenčati, imati barem dvoje djece i da ne možemo uživati prije mirovine. Lagali su, ali nisu znali za bolje. Činjenica je da svi samo ponavljaju načine svojih prijašnjih generacija. Ljudi oko nas ne znaju za bolji način. Osvještenost i dalje nije potpuna, a nezadovoljstvo među ljudima je i dalje prisutno. Sve je više osoba u čekaonicama za psihijatriju.  Godine prolaze, a naša tuga sve više raste.

Jednog dana ćemo biti stari i nalaziti se na smrtnoj postelji. "Koji je bio smisao života?", pitat ćemo se. Sve te prazne, beznačajne stvari... Da li su nam zaista donijele sreću? Da li smo dopustili da strah diktira naš život? Da li smo se previše poistovjetili sa svojim umom, a pritom zaboravili na svoje srce? Shvatit ćemo da je smisao života jednostavno biti sretan, raditi ono što volimo, biti ono što želimo biti. Biti naše pravo, autentično "ja".

Toliko toga smo mogli učiniti drugačije, ali sada je prekasno... ili? 😉

Copyright © Spiritologija